Hanuma.ba | Moj najljepši kutak
Prošlo je nešto više od mjesec dana od početka nove školske godine. Djeca su već ušla u ritam, roditelji polako dišu lakše, ali i dalje ima onih koji osjećaju stres, posebno ako im dijete tek kreće u školu.
O prvim školskim danima, emocijama, očekivanjima i roditeljskim izazovima razgovarali smo s Merimom Šehić, diplomiranom psihologinjom, profesorom predškolskog odgoja i sistemskim porodičnim psihoterapeutom pod supervizijom.
Profesionalni put naše sagovornice može opisati jednom riječju – posvećenost. Diplomirani psiholog, bachelor pedagogije-psihologije, profesor predškolskog odgoja i sistemski porodični psihoterapeut pod supervizijom – sva ova zvanja povezuje jedna nit: želja da pomaže ljudima.
Ljubav prema ovom pozivu rodila se još tokom njenog obrazovanja, a danas je Merima svakodnevno živi kroz svoj rad u obrazovnom sistemu. Za Hanuma.ba ističe da joj je „posebno zadovoljstvo govoriti za portal koji s pažnjom prati teme od značaja za porodicu i odgoj“.
Govoreći o početku školske godine, Merima naglašava da je polazak u školu veliki korak i za dijete i za roditelja.
„To je proces koji podrazumijeva spremnost djeteta da preuzme odgovornost, ali i spremnost roditelja da pruže podršku. Djeca ne kreću u školu zato što već sve znaju – nego da bi učila. Često roditelji, iz najbolje namjere, žele sve predvidjeti i olakšati, ali tako neprimjetno prenose svoju brigu i strah na dijete.“
Dodaje da su djeca spremna za školske izazove, a da je sam prvi razred osmišljen tako da uvažava njihove razlike i tempo.
„Roditelji mogu biti mirniji – djeca uče postepeno, uz podršku učitelja i stručnih saradnika, onako kako i treba da bude.“
Kada govorimo o komunikaciji s djecom, Merima ističe da razgovor mora biti nježan i realan.
„Nikada ne treba plašiti dijete riječima tipa ‘vidjet ćeš ti kad kreneš u školu’. Školu ne treba idealizirati, ali joj treba sačuvati autoritet. Djeca trebaju osjetiti da škola nije prijetnja, nego prostor u kojem rastu.“
Posebno naglašava da se roditelji često fokusiraju na obrazovnu spremnost – da dijete zna slova, brojeve – dok socio-emocionalni razvoj ostaje po strani.
„A upravo taj dio, sposobnost da se dijete prilagodi, komunicira, sjedi mirno, kaže ‘ne’ kad nešto ne želi – to je temelj. Odnos s učiteljem treba prepustiti učitelju, jer i oni, baš kao i djeca, imaju različite pristupe i senzibilitete.“
Jedan od čestih izazova su ocjene – i pritisak koji roditelji, često nesvjesno, stvaraju.
„Kada roditelji stalno insistiraju na savršenim ocjenama, dijete ne vidi školu kao prostor učenja, nego kao poligon na kojem ne smije pogriješiti. Takvo dijete živi u strahu od neuspjeha. Treba razvijati djetetovu radoznalost i želju za znanjem, a ne strah od greške“, kaže Šehić, dodajući da su trud i napredak važniji od same ocjene.
„Etiketiranje poput ‘bistar’ ili ‘lijen’ ne pomaže. Kada kritika zamijeni podršku, dijete se povlači i gubi motivaciju. Ako roditelj osjeti da ga nervoza preplavljuje – neka zastane. Nijedna ocjena nije vrijedna djetetovog mira“, napominje psihologinja Šehić.
Proces prilagođavanja, kako objašnjava, obično traje do kraja prvog polugodišta.
„U početku se mogu javiti regresivna ponašanja ili separacijski strah, ali to je prolazno i škola ga razumije. Učitelj i školski pedagog imaju važnu ulogu – zajedno s roditeljima pomažu djetetu da se postepeno oslobodi.“
Kada govori o ulozi učitelja, Merima nam kaže s osmijehom da se svi sjećamo svojih učitelja:
„Pamtimo njihov glas, toplinu, načina na koji su nas gledali. Učitelj ostavlja trajan pečat. Zato je važno da roditelji sarađuju s učiteljem i usklade kućna pravila sa školskim. Kada porodica i škola ‘govore istim jezikom’, dijete osjeća sigurnost”, ističe naša sagovornica.
U današnjem vremenu, tehnologija je svuda, a posljedice su, kaže, vidljive.
„Djeca rastu u digitalnom okruženju i njihovi mozgovi se prilagođavaju tom ritmu. Posljedica su kraća pažnja, impulsivnost, teškoće u odgađanju želje i slabije socijalne vještine. Zato roditelji moraju preuzeti odgovornost – dijete ne može samo sagledati posljedice korištenja ekrana.“
Kada govorimo o roditeljskom miru, Šehić poručuje da realnost oslobađa.
„Realističan pogled na vlastito dijete je najteža disciplina roditeljstva. Kad roditelj prestane da ga poredi s drugima – nestaje pritisak. Cijenite male pomake. Ne mora biti najbolji, dovoljno je da napreduje svojim tempom.“
Na kraju, dodaje jednostavnu, ali snažnu misao:
„Djeca se uvijek ugledaju na roditelje. Ako vi govorite ‘Škola je važna’ i pritom pokazujete poštovanje prema učiteljima – dijete će to upiti. Ako kod kuće čuje ‘nikad ti to neće trebati’, preuzeće taj stav. Naš primjer je najsnažnije odgojno sredstvo. Školu treba živjeti zajedno s djetetom – s toplinom, ne sa strahom. I svaka mala pobjeda, svaki novi korak – vrijedi slaviti“, zaključuje Merima na kraju razgovora.
