Hanuma.ba | Moj najljepši kutak
Priče o povratku na svoje, u vlastitu domovinu, uvijek nose posebnu, onu emotivnu notu. Priča Sedine i Amera o povratku u Bosnu i Hercegovinu sa sinovima Davudom i Ishakom ogleda se u miru koji dolazi tek kad se čovjek vrati tamo gdje mu srce oduvijek pripadalo.
Sedina i Amer nisu samo supružnici koji su odlučili napustiti sigurnost Švicarske i započeti novi život u Bosni i Hercegovini — oni su primjer tihe ljubavi prema zemlji, korijenima i naslijeđu.
Sedina Delić-Tanović, rođena je u Podrinju, tačnije u Glogovi, općina Bratunac. Odrasla je u Sionu u Švicarskoj, nakon što je njena porodica izbjegla genocid. Međutim, Sedinin babo odlučio je ostati i boriti se u Armiji RBiH gdje je dao život za svoju domovinu. Upravo to naslijeđe je, kako nam priča Sedina, oduvijek bilo snaga u njenom životu.
Amer je po struci veterinar, dok je Sedina pedagoginja, a radi kao kulturna promotorka. Ističe da joj upravo ovo zanimanje omogućava da održava vezu između njene dvije zemlje, kulture i jezika.
Danas žive u Tuzli gdje grade porodičnu kuću.
Svoju priču odlučili su podijeliti za portal Hanuma.ba.
“Švicarska je dio mene, ali Bosna je uvijek bila moje srce”, ističe nam na početku razgovora.
“Voljeti Bosnu izdaleka nije dovoljno…”
Vjenčali su se 2016. godine, a Amer je u Švicarsku zvanično stigao godinu dana kasnije. Za 30 godina života u državi koja se smatra najsigurnijom na svijetu, Sedina kaže da je sve bilo onako kako svijet zna za Švicarsku – po PS-u.
Međutim, Amer se po dolasku već susretao sa izazovima u priznavanju svoje diplome i profesionalnom radu u svojoj struci.
“Ja sam osjećala da voljeti Bosnu izdaleka više nije dovoljno”, ističe Sedine te dodaje, “Bosna je ipak bila stalno prisutna u našem životu kroz odgoj naše djece, dekor naše kuće, naše kulturne i asocijativne aktivnosti. Bila je uvijek prioritet i temelj naše svakodnevnice.”
Želja za Bosnom se nikada nije gasila
O povratku u rodnu Bosnu i Hercegovinu počeli su razmišljati 2018. godine kada se rodio njihov prvi sin Davud.
“Sve više smo razmišljali o tome gdje želimo odgajati djecu i kakav život želimo za njih. Ali s dolaskom našeg drugog sina, Ishaka, sve je postalo očigledno. Nije više bilo sumnje, Bosna je mjesto gdje želimo da naša djeca odrastaju. Također smo pažljivo slušali i čitali svjedočanstva drugih porodica koje su napravile isti korak, što nas je dodatno ohrabrilo i dalo sigurnost u odluci”, kaže Sedina.
Kako u nastavku razgovora ističe, formalno su se odlučili za povratak 2023. godine.
“Ipak, projekt života zahtijevao je vrijeme za temeljitu pripremu, pripremu djece, ali i našeg okruženja, od administrativnih procedura, prodaje našeg stana, do moje želje da Davud završi prvu godinu osnovne škole u Švicarskoj, kako bi stekao solidne temelje u francuskom jeziku i da mu se ne poremeti školska godina. Također, bilo je važno da oboje možemo garantovati sebi radna mjesta u kojima ćemo se profesionalno razvijati i ostvarivati. Povratak se tek ove godine konkretno realizovao, jer je to bio planiran i promišljen životni korak.”
“Najviše smo slušali srce”
Život u Švicarskoj bio je siguran i uređen. Kažu nam da je sve funkcionisalu, te da ne postoji nešto što im je konkretno smetalo.
“Međutim, nedostajala je duboka povezanost s korijenima, jezikom, običajima i zajednicom. Amer je radio u različitim oblastima koje nisu uvijek imale veze s njegovom strukom, samo da bi osigurao porodicu, a meni je postajalo jasno da naš doprinos i prisutnost ima veći smisao u Bosni”, govori naša sagovornica.
Amer i Sedina, kako nam kažu, o povratku u Bosnu i Hercegovinu vodili su iskrene i duboke razgovore, gdje su razmatrali sigurnost, obrazovanje, karijeru, ali ističu da su najviše slušali srce.
“Dileme smo prevazilazili kroz fokus na dugoročno blagostanje i osjećaj pripadnosti naše djece, na mjesto gdje će osjetiti svoje korijene i ponos na njih.”
Porodica i prijatelji su imali različite reakcije. Mnogi nisu odmah razumjeli odluku jer Švicarska predstavlja sigurnost i komfor. Svoju odluku, ovaj bračni par objašnjavao je time da odluka nije protiv Švicarske, već za Bosnu, za njihovu djecu, korijene i život koji osjećaju srcem.
O Bosni i Hercegovini su ljubavlju su pričali sa svojim sinovima čime su im prenosili ljubav prema vlastitom.
“Pričamo im o jeziku, kulturi, običajima i prirodi. Nastojimo da osjete da Bosna nije samo mjesto, nego i identitet i dom, gdje pripadaju. Davud i Ishak odrastaju u prostoru gdje je ljubav prema korijenima prirodan dio života.”
Nakon što se sve posložilo uslijedio je povratak u Bosnu i Hercegovini. U nastavku razgovora kažu nam da su na prvu osjetili olakšanje, uzbuđenje i zahvalnost.
“Znali smo da smo donijeli ispravnu odluku. Povratak je zahtijevao prilagođavanje, ali osjećaj pripadnosti i mogućnost da djecu odgajamo u zemlji njihovih korijena nadmašuje sve izazove”, kaže Amer.
Sedina dodaje da je mnogi pitaju da li se navikla na život u Bosni nakon 30 godina boravka u Švicarskoj međutim, odgovor nije jednostavan.
“S jedne strane osjećam se kao da tek dolazim i moram se prilagoditi, a s druge strane jasno vidim da je ovo mjesto kojem pripadam i gdje želim živjeti. Konačno živim svoj san iz djetinjstva: vratiti se u zemlju za koju je moj otac dao život i moći ovdje živjeti slobodno. Ponekad se bojim da se probudim i da je sve samo san jer konačno se osjećam na svom mjestu, potpuno i ispunjeno.”
Kroz godine provedene u Švicarskoj, često su susretali porodice koje dijele iste misli, iste čežnje i iste tihe razgovore o povratku. Kažu da su mnogi Bošnjaci koje su upoznali tamo već tada u sebi nosili Bosnu — samo su čekali pravi trenutak da joj se vrate. Odluka o povratku, kako ističu, nikada nije bila nagla, već je sazrijevala polako, kroz razgovore, iskustva i svjedočanstva drugih koji su taj put već prošli.
„Poznajemo mnogo porodica koje sanjaju o povratku u Bosnu i Hercegovinu. Mnogi to vide kao čin hrabrosti, ali mi to doživljavamo više kao čin ljubavi koji zahtijeva samo malo planiranja i organizacije. U Švicarskoj smo također sreli Bošnjake koji razmišljaju o povratku i dijele slična razmišljanja. Naša odluka da se vratimo sazrijevala je kroz iskustva drugih povratnika, a njihova svjedočanstva bila su nam velika podrška. Nadamo se da će i naše iskustvo poslužiti kao ohrabrenje porodicama čija srca također kucaju za Bosnu i Hercegovinu.“
Davni san iz djetinjstva
Kada govori o svom povratku, Sedina se često vraća mislima u Podrinje – tamo gdje je provela prve godine svog života.
“Podrinje je zemlja sa teškom, ali ponosnom historijom. Taj teret, to naslijeđe i iskustvo izbjeglištva oblikovali su moj identitet i moju odluku da se vratim. Za mene povratak nije bio samo lična odluka, nego i čin sjećanja, odgovornosti i kontinuiteta.
Na 30. godišnjicu genocida vratila sam se u svoju domovinu sa suprugom i djecom. To je bio moj davni san iz djetinjstva da živim slobodno u zemlji za koju je moj babo dao svoj život. On je dao život za nas i našu slobodu, a moja majka je žrtvovala svoj život za mene, moju sestru i brata jer ona i danas živi isključivo za nas. Njena hrabrost i nesebičnost su me oblikovali jednako snažno kao i očev šehadet”, priča nam Sedina.
Uprkos činjenici da je decenijama živjela u Švicarskoj, dodaje da je uvijek znala da pripada baš ovdje jer ju je tako majka odgojila.
“Danas taj povratak doživljavam kao ostvarenje sna, ali i kao obavezu da nastavim njihovu borbu i ljubav prema Bosni i Hercegovini jer za mene svaki pedalj ove zemlje nosi ime mog oca. Ponosna sam što sam Podrinjka i što mogu svoju djecu odgajati u zemlji njihovih korijena. Povratak nije kraj puta, to je novi početak i potvrda da Bosna i Hercegovina živi kroz nas i naše generacije.”
Na pitanje šta je za njih Bosna i Hercegovina ističu na prvu da je domovina izvor identiteta i snage.
“Za nas to nije samo zemlja, to je amanet naših roditelja i naših šehida, mjesto gdje svaki pedalj nosi ime i svoju priču. Ovdje pripadamo i ovdje se osjećamo najslobodniji i najdostojanstveniji da budemo ono što jesmo, prepoznati i prihvaćeni i kao Bošnjaci, i kao muslimani”, riječi su Amera koji dodaje da je “Bosna i Hercegovina upravo temelj na kojem naša djeca mogu odrastati svjesni svojih korijena, bogate historije i kulture”.
Sedina i Amer dobro razumiju one koji o povratku razmišljaju, ali ih sputava strah — od neizvjesnosti, od promjene, od početka iznova.
“Strah je prirodan, ali ljubav prema domovini uvijek je jača. Povratak nije samo logistička odluka, nego čin slobode, dostojanstva i vjernosti svojim korijenima. Svaki povratak je nova pobjeda života nad zlom koje nas je raselilo. Ovdje se ne vraćamo samo da živimo, vraćamo se da budemo cijeli, svoji, prepoznati i slobodni. Naša iskustva pokazuju da svaki uloženi korak u Bosnu i Hercegovinu donosi neprocjenjivu nagradu: osjećaj pripadnosti, kontinuiteta i duboke sreće. Djeca ovdje odrastaju sa zdravim osjećajem identiteta i sigurnosti, u zemlji svojih korijena.”
Za kraj, odluka koju je donio ovaj bračni par bila je čin ljubavi, a kako kažu, ne hrabrosti ili luksuza.
“To smo posebno doživjeli prvog dana škole našeg sina, kada smo ga vidjeli kako prelazi prag škole pod himnom i zastavom naše zemlje.”
Ističu da iz Švicarske nisu otišli jer im je bilo loše, nego, je im je bilo važno, da njihova djeca odrastaju na zemlji svojih korijena, da znaju ko su, čiji su i odakle im korijen raste.
“Nije lako napustiti sigurnost i red, ali ništa ne može nadoknaditi osjećaj pripadnosti, naš jezik, naše običaje i čast. Ovdje možda nemamo sve, ali imamo ono što se ne može kupiti: našu domovinu i osjećaj pripadnosti.
Za nas, svaki dan ovdje potvrđuje da smo donijeli pravi izbor: život u skladu s našim vrijednostima, identitetom i ljubavlju prema Bosni i Hercegovini. Svjesni smo da svi imamo više moći nego što mislimo i da možemo doprinositi koliko god možemo kako bismo našu zemlju činili ljepšim i boljim mjestom za život, počevši od sebe, naših porodica, komšija i zajednice, šireći tako pozitivne promjene koje grade budućnost naše domovine. Vjerujemo da Bosna i Hercegovina može postati zemlja u kojoj različitosti postaju snaga, a izazovi prilika, baš kao što je Švicarska iz svojih iskustava stvorila stabilnost, prosperitet i harmoniju”, zaključuju na kraju razgovora Amer i Sedina Delić – Tanović. (Hanuma.ba)
