Hanuma.ba | Moj najljepši kutak
U danima kada obilježavamo 30. godišnjicu genocida u Srebrenici interpretator ilahija i kasida, hafiz Ahmed Alili, predstavio je svoju novu kasidu pod nazivom “Ja sam dijete Srebrenice”, koja nosi emotivnu i bolnu poruku.
Za portal Hanuma.ba hafiz Alili je otkrio kako je nastala ova kasida.
“Kako obično volimo tražiti neke znakove oko sebe, rekao bih da je ova kasida bila znak, jer sam na nju, simbolično, naišao baš na moj rođendan, 2. jula 2022. godine, u objavi njezinog autora, moga kolege Nevres ef. Mustafića, imama u Muslimanskom kulturnom centru u Ljubljani i zamjenika muftije”, ističe na početku razgovora.
Vjerujem da je tekst „Ja sam dijete Srebrenice“ nastao kao umjetnički odgovor na bol, tugu, ali i dostojanstvo preživjelih žrtava genocida u Srebrenici i cijelom Podrinju. Budući je Nevres ef. rođen u Raševu, pod Kušlatom, naslućujem da su riječi protkane i ličnim iskustvom, ljubavlju prema zavičaju, ali i odgovornošću da se istina sačuva.
Ahmed naslućuje, poznavajući Nevres efendiju, da se kasida rodila iz šutnje. Iz one teške, bolne šutnje koja nas obuzima svakog jula, a najviše pred 11. dan tog mjeseca.
“Možda je nastala onda kada je shvatio da svaka riječ, svaki stih, mora biti djetetova ruka podignuta prema svijetu da kaže: “Nisam zaboravljen. I postojim.”
Možda je, ipak, nastala dok je gledao snimke uplakanih sestara i majki koje grle mezare; ili dok je razmišljao o dječaku koji nikada neće porasti i djevojčici koja neće imati brata u svatovima.
A možda se baš rodila u trenutku kada je osjetio da našoj djeci, ali i svijetu, moramo govoriti kroz emociju — kroz ono što srca pamte, čak i kad mozgovi pokušavaju zaboraviti”, ističe.
Govoreći o poruci koju kasida nosi, Ahmed nam kaže kako je jednostavna, ali snažna: “Mi smo ovdje. Mi smo bili. Mi ćemo ostati.”
“To nije samo pjesma. To je vapaj. To je glas hiljada onih koji više ne mogu govoriti. Kroz stihove djeteta iz Srebrenice, šaljemo poruku da zlo nije uspjelo, da istina ne može biti zakopana i da pamćenje ne smije biti prepušteno tišini.
Kasidom prenosimo poruku dostojanstva, boli, ali i ponosa. Poruku da genocid nije samo historijski pojam, već rana koja krvari i danas. I da je naše pravo i dužnost da je previjamo istinom, da ne damo da zaraste u zaboravu.
Naposlijetku, Srebrenica za nas nije samo historijska tragedija – ona je živa opomena, ali i zavjet, a kasida je naš skromni ali iskreni doprinos kulturi sjećanja i poziv da njegujemo istinu, dostojanstvo i čovječnost – jer bez toga nema ni budućnosti”, kaže Ahmed.
Na ovom projektu radila je mala, ali iskreno posvećena ekipa.
Od samog teksta i melodije, koji su rađeni s mnogo emocije i dubokog poštovanja prema žrtvama, do djece koja su svojim prisustvom i glumom, stihovima dala život.
Melodijska inspiracija došla je iz tradicionalne iranske ilahije, a oblikovana je uz pomoć vrsnog kantautora Eldina Huseinbegovića i klarinet virtuoza Mehe Radoovića, koji je dao posebnu emotivnu dubinu i autentičnost zvuku.
Za kameru, dron, video editing i postprodukciju zaslužan je Ahmed Smailbegović, koji se, kako nam hafiz kaže, trudio da scene ne budu samo pusti kadrovi već da govore više od riječi.
U spotu se pojavljuje dvoje djece – Zejneb Mustafić, kćerka autora teksta i Fatih Peštalić, sin Damir ef. Peštalića, glavnog imama MIZ-a Srebrenice.
Ahmed nam kaže kako je upravo njihovo prisustvo, baš kao i njegovo, simbolično – jer svi su, na neki način, djeca tog kraja.
“Zejneb nosi naslijeđe Podrinjskog kraja po babi; moja je pranena, rahmetli Tima, iz Suhe kod Bratunca; a Fatih, rođeni Srebreničanin koji, iako odrasta okružen tišinom šehidskih mezarja i dubokim ranama svoga grada, zajedno sa svojom porodicom i povratnicima, nudi vjeru da na toj zemlji, natopljenoj krvlju i bolom, ima nade i perspektive. Ako im svi pomognemo. Ako ih se ne sjećamo samo u julu”, ističe Ahmed.
Spot je sniman na autentičnim lokacijama koje nose težinu tišine i memorije, od Memorijalnog centra u Srebrenici do pogleda s brda iznad Potočara.
“Nismo željeli “filmsku iluziju”. Željeli smo prenijeti stvarnost koja se osjeti u prikazanim kadrovima.
Posebnu zahvalnost dugujemo imamima Damir ef. Paštaliću i Faruk ef. Hasanoviću te osoblju Memorijalnog centra Srebrenica, koji su nam pružili svoju nesebičnu podršku”.
Govoriti o genocidu
U nastavku razgovora Ahmed nam je kazao da juli, za njega, ali i smatra, većinu muslimana nije samo mjesec nego rana koja se najviše otvara u julu, kada se o genocidu i stradanju Bošnjaka više govori.
Posljedično tome, to je vrijeme kada krv u žilama postaje teža. I naviknut sam da je tako, jer u našoj se kući nije šutjelo o šehidima. U našoj kući se njegovala i njeguje kultura sjećanja na stradanja muslimana svih krajeva, a posebno Podrinja, s obzirom na mamino porijeklo.
Zato je juli period kad tišina najviše boli. Kad svaki ezan odzvanja dublje. Kad svaka majčina suza ima težinu hiljada izgubljenih glasova. Kada ni riječi, ni pjesme, ni tišina nisu dovoljni.
A trideset godina nije samo broj. To je trideset ljeta bez očeva, bez braće, bez snova. Otuda i potreba da taj grč koji osjetimo u julu, pretočimo u glas, u riječ, u pjesmu, u zavjet. Da ne šutimo, da govorimo i da osvijestimo što je značilo biti i što danas znači biti dijete Srebrenice”, ističe hafiz Ahmed.
Na pitanje da li o Srebrenici govorimo malo, površno, te šta je to što trebamo činiti da probudimo svijest o danima stradanja Bošnjaka u Podrinju, naš sagovornik nam ističe kako o Srebrenici treba govoriti svaki dan, a upravo to je lekcija, opomena i test naše savjesti.
Kultura sjećanja, smatra naš sagovornik, ne smije biti svedena samo na status na društvenim mrežama ili prigodnu komemoraciju jednom godišnje. Srebrenica i sva druga stratišta Bošnjaka zahtijevaju dublje razumijevanje – svakodnevno, tiho i dosljedno prisustvo u našim srcima, umovima i odgoju.
“Na genocid ne treba gledati samo kao na povijesni događaj. Moramo ga ugraditi u obrazovanje, kulturu, umjetnost, svakodnevicu. Dok ga ne osjetimo kao dio vlastitog bića, nismo ga dovoljno razumjeli,” kaže nam Ahmed.
Prisjećajući se porodičnih temelja svoje svijesti o prošlosti, dodaje:
“Odrastajući i sazrijevajući, puno sam vremena provodio sa svojim dedom Abdulgafarom ef. Jukićem, koji mi je usadio ljubav prema knjizi, a posebno prema potrebi učenja o našoj povijesti. Od njega sam, još kao dječak, čuo za Mustafu ef. Mujkanovića iz Bratunca, prvog šehida među imamima Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, koji mu je bio kao brat, a koji je svirepo ubijen 1992. godine, nakon trodnevnog mučenja.”
Kako je vrijeme odmicalo, shvatio je da su mnogi fragmenti tih teških priča zapravo neraskidivo povezani i s ljudima koje svakodnevno sreće.
“Godinama kasnije, shvatit ću da su dvije drage tete, Bida i Aza, obje udate Ramić, koje srećem u Sarajevu, ustvari rođene sestre rahmetli Mustafe ef. Mujkanovića, prvog šehida među imamima.”
U glasu našeg sagovornika osjeća se tuga, ali i jasna odgovornost da imena i sudbine ne padnu u zaborav. Nema potrebe dodavati tuđe riječi njegovim rečenicama:
“Teti Azi su komšije, njih šestorica, silovali, a potom ubili dvadesetdvogodišnju kćer Hamedinu, a uz nju još 86 civila sela Hranča kod Bratunca. Teti Bidi su ubili muža, a dva maloljetna sina, Muamera od deset i Adnana od trinaest godina, žive spalili u kući, u mjestu Suha kod Bratunca. Teta Bida je snaha rahmetli nane Nure Ramić, koja je preselila na Ahiret prije 10 godina, okovana tugom i boli, jer su joj ubijena petorica sinova i četvero unučadi.”
Za ove sudbine, ističe Alili, zna zahvaljujući svojoj porodici i odgoju koji je njegovan u kući – odgoju u kojem se nije šutjelo.
“Za ovu tragičnu sudbinu, kao i za mnoge druge, širom Bosne i Hercegovine, znali su samo rijetki. Zahvaljujući porodici koja nas je podsjećala na ove bolne rane iz nedavne prošlosti, ja sam znao. I znam. I na tome sam im zahvalan.”
Za Ahmeda je sjećanje aktivna borba, ne samo protiv zaborava, nego i protiv normalizacije nepravde.
“Zato treba čitati, treba pisati. Ali i pjevati i snimati. I što je najvažnije — učiti djecu i mlade. Ne samo iz udžbenika, već i iz srca. Dok god znaju ko su Hava Tatarević i Nura Ramić, ko je Nermin Osmanović, ko Fatima Muhić, a ko Karmen Kamenčić, dok znaju šta znači bijeli cvijet — postoji nada da se to neće ponoviti,” naglašava.
Za kraj razgovora, naš sagovornik podsjeća na ono što često zaboravljamo – da Srebrenica nije jedina rana, već simbol mnogih neprolivenih suza širom Bosne i Hercegovine:
“Kao dug prema majkama Bratunca, Vlasenice, Cerske, Žepe i drugih mjesta Podrinja, želim naglasiti da je Srebrenica simbol, ali nije jedina. Njena bol odzvanja i u tišinama Bratunca, Vlasenice, Prijedora, Foče, Zvornika, Višegrada… Svako od tih mjesta ima svoju tihu Potočarsku dolinu i svoju bol, pa kad kažemo majka Srebrenice ili dijete Srebrenice, mislimo na sve majke i na svu djecu koja su ostala bez svojih voljenih.”
A onda, još jednom, podsjetnik da tuga i nada ne poznaju granice.
“Mi podsjećamo da nije samo Bosna ranjena – ista bol razara i Vukovar i Gazu. Isti zločin, različito ime. Ista šutnja, a ista potreba za pravdom i istinom. Zato ova kasida nije samo sjećanje na Srebrenicu – ona je glas svih nijemih grobnica. I zavjet da nijedna ne bude zaboravljena. Ona je emotivni vapaj, ali i zavjet – da ne zaboravimo. Da govorimo. Jer svi dijelimo istu, tihu bol,” zaključuje na kraju razgovora Ahmed.
