Hanuma.ba | Moj najljepši kutak
U avliji Osmanovića do prije 26 godina, sanjali su se veliki snovi. Ramo zaposlen u Beogradu, sinovi okupirani školom, a ona ponosna, i sigurna da ništa malu porodičnu idilu neće moći pokvariti. Sve dok idilu nije zamijenila borba za život.
“Mi nismo uopšte razmišljali, imali smo svoju frezu, svoje auto, svoj traktor. Samo smo razmišljali da ostanu životi, jer Srbija ubi”, govori na početku razgovora za televiziju Nova BH, Saliha Osmanović.
Bijeg kroz nepoznatu šumu doveo ih je u pedesetak kilometara udaljene Potočare, sigurnu zonu UN-a, koja je, znala je i tada, zna i sada, bila sve, samo ne sigurna.
“Mi smo se 11-og rastali. Kada je Srebrenica pala, oni su krenuli preko šume. Nisu tu bili samo moji Ramo i Nermin. Narod se zbunio, oni nisu znali ni kud će, ni šta će, ni kako će, to je jedan pakao bio. Ko tu nije bio… Možeš pričat, ali, to je bila katastrofa”, kazuje Saliha.
Jedine tri fotografije njenih ubijenih sinova i muža, stalni su podsjetnik na zadnje trenutke porodice na okupu.
“Samo mi je moj Ramo reko; “Saliha idi sa narodom”. To mu je bila zadnja rečenica. Moj sin Nermin je plakao. Nemaš tu planova, izbora. Da sjedeš da se ti dogovoriš. Tu su samo stresovi”, dodaje.
“Sve nešto kontam idu iza ćoška, ko da idu negdje, ali ih nema”, riječi su ove majke Srebrenice.
Nadala se, čekala, molila i dovila, i sasvim slučajno za video snimak na kojem je njen Ramo saznala.
“Oni su sjedili tu, kiša je pala, i on je rekao, da ide da vidi put, ima li njih gdje, međutim, oni su njega uhvatili.”
Od tada, Saliha se ničemu ne nada, a i kako bi.
“Teško je izgubiti svoje najmilije. Imam sve, ali nemam ništa”, kaže Saliha.
Sin Nermin pronađen je u Nezuku, muž Ramo u Zelenom Jadru, a nju, kako kaže, već 20 godina može se naći u Dobraku, selu 40 kilometara udaljenom od Srebrenice u kojem je danas previše uspomena, a premalo ljudi, jer su uglavnom – svi ubijeni. (Hanuma.ba)
