Hanuma.ba | Moj najljepši kutak
Dobro dijete je ono koje svi hvale i koje svi potajno žele. Kad dobrom djetetu kažeš: “Kako si ti dobra i mirna”, ono se osjeća kao da ste mu malo okrenuli nož koji trajno stoji zaboden negdje unutra.
Toliko dobro ne želi biti nijedno dijete. Njima se jednostavno dogodilo to da su prerano i prebrzo otkrili najbrži i najučinkovitiji put do roditeljevog srca. Nisu tada uopšte znali da je to najteži i najduži put do njihovog autentičnog Ja.
Dobro dijete je ono koje ne protivrječi. Kako roditelj kaže – tako bude. I roditelj je sretan. I dijete je sretno. To jako dobro funkcioniše u ranom djetinjstvu. Problematika takvog odgoja izađe na vidjelo malo kasnije, tamo negdje iza desete godine djetetovog života (može se dogoditi i prije ili poslije) kad dijete počne da gradi ozbiljnija prijateljstva i ozbiljniji život van porodičnog doma. Tada shvati koliko je teško živeti u zajednici u kojoj nemaš svoje mišljenje niti ikakve svoje ideje. Nemaš sebe i osjećaš da gubiš tlo pod nogama kad nemaš nekoga da te vodi jer sam ne znaš put. Trebaš onog glavnog u društvu čije ćeš ideje i prijedloge slijediti.
Moje mišljenje. Jeste ga možda negde vidjeli?
Takvo dijete nema svoje mišljenje. Pročitaj to opet. NEMA SVOJE MIŠLJENJE. To je malo teže nego kad dijete NE IZRAŽAVA svoje mišljenje. Na početku ga je imalo, ali ga je samo jako rijetko izražavalo i onda se taj obrazac ponašanja toliko puta ponovio da se to mišljenje izgubilo. Dijete ga više nema. Naučilo je da ga ne treba u životu, a ljudski mozak radi na način da odbacuje ono što mu uzalud troši energiju. Za takvu djecu je imanje svog mišljenja višak. Svejedno će se složiti s mišljenjem roditelja.
Moje emocije
Djeca s ovim sindromom ne izražavaju svoje emocije slobodno poput druge djece. Pod slobodno mislim na sve one užasne i teško podnošljive tantrume i ostale emocionalne preplavljenosti. Zdravo funkcionalna djeca žive u skladu sa svojim emocijama i tako se i ponašaju. Ako nećeš da mi kupiš ono što želim, ja sam spreman nasred prodavnice da sjednem i protestujem dok ti ne shvatiš koliko sam ja sad ljut zbog toga. Ovo je za roditelja izuzetno teško, jedan od najtežih trenutaka u roditeljstvu. Ali je zdravo. U razvojnom smislu. U ovakvom izražavanju emocija nema ničeg lošeg. Pokazati emociju je super. Ono na čemu djeca treba da porade odnosno na čemu roditelji treba s njima da rade, jeste način na koji kanališu te svoje emocije. Zato se danas sve češće može čuti da je svaka emocija u redu, ali svako ponašanje nije.
Kad dijete ima tantrum ili ti protivrječi, lijepo odahni i budi sretna jer se razvija dobro i zdravo.
Dobra djeca nemaju tantrume. Roditeljima s dobrom djecom je super, ali njihovoj djeci nije super. To nije pravilan razvoj. Dijete koje ne izražava emocije (kako god to izražavanje izgledalo) nije zdravo funkcionalno dijete. Negdje se nešto dogodilo i emocije su blokirane. Dobro dijete ima samo jedan zadatak u životu, a to je da ne uznemirava roditelja.
Daniel Goleman u svojoj knjizi Emocionalna inteligencija tvrdi da je umijeće umirivanja svojih emocija temeljna životna vještina. To bi značilo da je uzburkanost emocija normalna, prirodna pojava. Emocija koja je izazvana, koja je pomjerena sa statusa quo je pokretač neke akcije. Kod djece to jako dobro funkcioniše. Svaka emocija ih tjera na akciju, nedostaje im samo malo fine životne vještine za umirivanje tih emocija i vraćanje na status quo. Imaju vremena, neki odrasli prožive čitav svoj život, a da nisu ovladali tom vještinom pa nema potrebe ni da se oni požuruju.
Dobra djeca ne dozvoljavaju sama sebi prirodne akcije na koje ih emocija podstiče. Budući da je svaka emocija rizik za izazivanje uzbuđenosti kod roditelja, za dobru djecu je nasigurnije potpuno se udaljiti od svake svoje emocije. To je izvrstan recept za stvaranje ljudi koji trpe i gutaju u sebi te zadovoljavaju tuđe potrebe. Udaljavanjem od vlastitih emocija udaljavamo se od samih sebe. Dijete koje ne prepoznaje sopstvene emocije niti njima upravlja, zapravo ne poznaje samog sebe. Zato dobra djeca često neće imati najdražu boju, pjevača ili glumca, najdraže jelo ili slatkiš. Kako bi oni mogli znati što je njima najdraže? Najčešće vole ono što voli i roditelj ili neko od starijih braće i sestara.
Moji strahovi
Kratko i jasno rečeno, dobra djeca se svega boje. Zbog konstantno prisutnog straha loše komuniciraju s drugima, loše izražavaju emocije, rijetko se opiru, nesebični su, udovoljavaju svima i brinu se za tuđa raspoloženja. Sve to rade iz straha da ne budu odbačeni.
Dok se “nevaljala” djeca bore da ih se prihvati takve kakvi jesu, ona dobra djeca su odustala od sebe i spremna su postati ko god treba samo da ih prihvate.
Uz stalno prisutni strah, ovakva djeca nose i ogroman teret krivice. Krive sebe za raspoloženja drugih. Krive sebe što su siti kad vide gladnog. Krive sebe što je roditelj ljut i što je morao baš toliko da viče. Trebalo je da poslušam iz prve. Ne bih ga toliko naljutila da sam odmah poslušala.
Jedan od najgorih strahova je i stalna pripravnost na kaznu. Dobro dijete očekuje kaznu non-stop. Više ni samo nije sigurno koja ponašanja donose kaznu. Od tolikog straha ponekad postanu toliko dobri da postanu nevidljivi. Najbolje da me se ne vidi i ne čuje. Onda su svi sretni i zadovoljni.
Nevidljivo dijete je dijete koje je potpuno odustalo od života. Nema dječje radosti i bezbrižnosti. Ponekad ih možete prepoznati i po blijedoj puti i tamnim podočnjacima. To su fiziološki znakovi nemanja životne energije, ali i prisutnosti velike količine stresa. Manjak ove najvažnije energije je najbrži put do zavisničkog ponašanja. Ne mislim ovdje samo na droge i alkohol nego i na mnoge druge stvari koje ti daju osjećaj da si živ i da vrijediš te da barem male doze adrenalina putuju kroz tvoje tijelo. Zato možemo biti zavisni i o seksu, kockanju i kladionicama, video-igricama, brzoj vožnji, radu, šopingu i mnogim drugim uzbuđujućim supstancama.
Što uzrokuje sindrom dobrog djeteta?
Najveći uzrok dobre djece su roditelji koji donose sve odluke i koji imaju prevelika očekivanja od svoje djece. To bi bio uzrok, a metoda koju najčešće koriste su zastrašivanje i emotivna ucjena. Dobra djeca su i produkt odgoja u kojem se djetetu oduzima autentičnost, ali i autonomija. Dijete mora imati određenu dozu autonomije i odgovornosti u svom životu jer po čemu bi se onda trebalo razlikovati od roditelja i njegovog mišljenja ili želja? Ako ne želimo dijete s ovim sindromom, a imamo dijete sklono lakom odustajanju od samoga sebe, trebalo bi da izbacimo rečenice poput:
– Ma pusti ja ću to!
– Ne radi se to tako. Daj da ja to napravim, idi igraj se!
– Nisi ti dobro napravio!
– Je l’ ti išta znaš da uradiš da valja?!
– Najlakše je roditeljima
Osim izostanka emotivnih ispada koje sam već gore navela, kod dobre djece mogu izostati i brojne druge razvojne faze poput kontriranja ili egocentrične faze. Nikada neće izostati sve kod istog djeteta. Izostaće one za koje dijete proceni da mu donosi najveći rizik od roditeljskog neprihvatanja i uskraćivanja ljubavi.
Ja sam bila dobro dijete. Svi su me voljeli i govorili kako bi imali 100 djece da su sva ovakva kao ja. Moja sestra je bila nevaljalo dijete. Kakav očiti tandem smo bile. Trudile se da održavamo ravnotežu u našoj disfunkcionalnoj porodici i super nam je išlo. Kao jin i jang. Nju su kudili, a mene hvalili. A jednako smo bile nesretne samo niko nije dovoljno mario da to primjeti. Kako nisu shvatali da smo samo sarađivale i obavljale sve one uloge koje nam fale. Pa mora biti ravnoteže. Tako smo jako radile na tome da unesemo malo funkcionalnosti u porodicu da smo odlučile da nosimo te teške etikete. Jedna bez druge nismo mogle. Kako bi ja bila dobra bez nje takve nevaljale i obrnuto.
Jedan od najvećih komplimenata koji sam dobila je od jednog člana moje porodice kad mi je rekao: “Mirta, ti što si starija to bolje izgledaš.” Samo sam odgovorila: “Je l’ da? Znam.” Vraća mi se životna energija.
I zato, kad ti dijete kaže neću ili ima najgori ispad bijesa koji si ikada vidjela stisni zube i zahvali sama sebi jer radiš dobro. Nisi svojim uslovljavanjima naterala da tvoje dijete odustane od sebe kako bi bilo bliže tebi. Bila si tu i prihvatila ga. U suprotnom bi pokazala da je tvoja ljubav uslovna, a to je onda oblik ljubavi koji će tvoje dijete jedino poznavati.
I za kraj ću samo ponoviti nešto što se ne može previše naglasiti: NE POSTOJE DOBRA ILI LOŠA DJECA. Postoje samo djeca sa zadovoljenim ili nezadovoljenim primarnim potrebama. (Zelena učionica)
