Bolne ispovijesti iz ratne Srebrenice: “Ljudi su se od panike sami htjeli ubiti…” (VIDEO)

Ovih dana obilježena je još jedna tužna godišnjica najvećeg genocida nakon Drugog svjetskog rata.

Njemačka zaklada Društvo za ugrožene narode prikuplja svjedočanstva preživjelih iz srebreničkog masakra.

Nekoliko takvih ispovijesti prenosimo u nastavku.

N.N., rođena 1947.godine u Podžeplju, općina Han-Pijesak. Udata i živjela u selu Bajramovići, općina Srebrenica do pada Srebrenice

11. srpnja 1995.godine iz sela Bajramovići s mužem i tri sina starim od 20 do 24 godine krenula sam šumom prema Tuzli. Na samom izlasku iz sela počele su da padaju granate. Bilo je mnogo ranjenih i poginulih. Stigli smo u selo Kamenice gdje su nam četnici postavili zasjedu. 

Nastala je panika. Ponovo je počelo granatiranje i bacanje bojnih otrova. Tu su mi ranjena dva sina. Jedan je ranjen u lijevu nogu. Moj muž i ja smo ga previli. Drugi je ranjen u predjelu lijevog plućnog krila, pao je i nije više mogao ići. I njega smo previli, stavili na sebe i krenuli dalje noseći ga. Treći sin se u panici odvojio od nas. Više ga nismo vidjeli.

Samo što smo krenuli dalje ponovo je nastala panika. Od silnog granatiranja opet mnogo mrtvih i ranjenih. U panici nismo znali što dalje. Tu smo se zadržali. Bila je to livada u blizini sela Sandići.

Muž Hasan je otišao na potok da donese vode da se napijemo i rashladimo ranjene sinove.  Budući da je bilo mnogo žednih ranjenika, voda koju je donio nije bila dovoljna za sve, tako da je ponovo otišao na potok. Nije se vratio, a moji sinovi nisu mogli ići dalje, tako da smo tu prenoćili.

13. jula ujutro četnici su nas pozvali da se predamo. S obzirom da su mi djeca bila ranjena, nisam imala drugog izbora nego na predaju. Nekako smo dobili snage i sišli na jednu livadu u blizini asfalta u selu Sandići i predali se.

Tu u blizini bila je neka kućica u koju sam sa sinovima ušla ne znajući šta će nam se desiti. Bilo je tu još mnogo našeg naroda, prepoznala sam dvojicu braće iz Kutlića, Abida i Arifa, Hasiba iz Rogatice i još ljudi kojim ne znam imena.

Dok smo čekali na livadi u Sandićima mnogo ljudi koji su se predali je odvojeno od strane četnika i odvedeno u nepoznatom pravcu. Rekli su im da ih tamo negdje čekaju autobusi koje ja nisam vidjela.

Jedan čovjek je pokušao pobjeći s te livade. Četnici su ga ubili rafalom. U međuvremenu je naišao kamion iz pravca Potočara koji je prevozio žene i djecu. Četnici su ga zaustavili i nama rekli da se penjemo na isti. I ja sam se sa svoja dva ranjena sina popela na kamion koji je krenuo prema Tišći. Nadali smo se da ćemo biti spašeni.

Po dolasku u Tišću četnici su odveli moja dva ranjena sina. Vidjevši da mi odvode djecu onesvijestila sam se, tako da nisam vidjela  gdje su ih odveli. Kada sam se osvijestila krenula sam s ostalim ženama i djecom pješke prema Kladnju u nadi da će mi barem treći sin i muž stići do slobodne teritorije i Tuzle.

Moja nada bila je uzaludna. Od tada pa do danas ja o njima ništa ne znam. Danas živim sama u Tuzli i još uvijek se nadam da će se pojaviti neko od četiri nestala člana moje porodice.

N.N., rođena 1951.godine u Srebrenici, rat preživjela u Srebrenici

11.07.1995 u 14:30 sati sam s mužem  stigla u Potočare. Već je u krugu tvornice bilo hiljade ljudi. Dvije noći sam provela na otvorenom. Vidjela sam Ratka Mladića koji je stigao u bazu 12.07.1995.godine. Odvajao je muškarce od žena. Majke su vrištale i nisu dale svoje sinove.

Moj muž je 13.07.1995.godine u 15.00 sati odveden od mene s ostalim muškarcima i čak i dječacima od 12 godina. Bila sam cijelo vrijeme rata u Srebrenici. Život je bio izuzetno težak. Bilo je jako puno izbjeglica. Oko Srebrenice su se nalazili tenkovi JNA tako da su nas svakodnevno gađali.

Pored JNA u Srebrenicu su dolazile i ostale paravojne formacije kao što su arkanovci, šešeljevci, Vukovi s Drine, crvene beretke. 01.07.1995.godine počela je srpska ofenziva na Srebrenicu. 10.07. sve izbjeglice koje su živjele u Srebrenici su napustile grad i krenule prema vojnoj bazi u Potočarima.

Autohtono stanovništvo Srebrenice ostalo je u gradu. Ja sam ostala u mojoj kući zajedno sa mojim mužem i sinom. Nadali smo se NATO-intervenciji.  11. jula (utorak) u 14.30 sati morala sam napustiti kuću i s mužem krenula sam put Potočara.

Četnici su već ušli u grad. Krug fabrike akumulatora, gdje se nalazila vojna baza holandskog bataljuna je već bio prepun ljudi koji su vriskali, jaukali i zvali u pomoć.  Istovremeno se rađalo dijete na asfaltu pored mene, mnogo ljudi se objesilo, ali je većina  bila odvedena od strane četnika. Djevojke su odvodili i silovali.